Gledanje na daljinu, telepatija, vidovitost – mogu li se dokazati? – Alter Plus Portal
Alter Plus
Sve o prirodnoj medicini

Gledanje na daljinu, telepatija, vidovitost – mogu li se dokazati?

0

Gledanje na daljinu istraživalo se na tako poznatim i priznatim svučilištima kao što je Cambridge!

Pokusi koje je provodio znanstvenik dr. Sargent daju nevjerojatne rezultate: telepatija je moguća, čak štoviše, može se njome postepeno ovladati.

Je li parapsihologija napokon pronašla znanstveno utemeljenje, saznajte u ovom tekstu:

——————————————————————————————————————————

Na podu mirne sobe u Psihološkom insti­tutu Sveučilišta Cambridge je strunjača i na njoj ispitanica. Oči su joj zaklonjene prepolovljenim lopticama za tenis, lice je obasjano crvenim svjetlom. Kroz slušalice čuje jednoličan šum.

»Žrtva« neće biti ni hipnotizirana niti mučena, već sudjeluje u eksperimentu telepatskog prijenosa.

U tu je svrhu stavljena u takozvano stanje »cijelog polja«; pri potpunoj svijesti su sasvim isklju­čeni normalni vizualni i auditivni podražaji.

Dr. Sar­gent uključi štopericu. Eksperiment teče.

U susjednoj, kontrolnoj prostoriji njegov asistent uključuje magnetofon i promatra is­pitanicu kroz prozorčić sa zrcalom.

Dr. Sargent ide hodnikom u drugu prostoriju, sjeda i promatra jednu od četiri slike, koje se on­dje nalaze.

One su nasumce uzete među 60 predložaka za ovaj pokus, tako da ni on niti itko drugi ne zna što će slike prikazivati.

Slika koju dr. Sargent sada promatra je crtež krajolika talijanskog slikara Giuseppea Palizzija iz 19. stoljeća. Predstavlja mirni seoski prizor.

U prednjem dijelu slike vidi se kako neku životinju vode prema seljačkoj kući na lijevoj strani. Prolazi pokraj velike stijene iza koje se vidi ravni, šturi krajolik.

U pozadini je velik brijeg koji podsjeća na spljoštenu piramidu, a pred njim okruglo je­zero.

Sad nešto dolazi …

Zadatak dr. Sargenta je da u duh osobe u drugoj sobi prenese sadržaj slike. On usre­dotočava svu svoju pažnju na sliku i poku­šava dobro upamtiti oblike, boje i motive na njoj.

Nekoliko misli, koje slika pobudi u nje­mu, piše na papir.

»Podsjeća na površinu mjeseca«, bilježi. Ispitanica se u međuvre­menu naviknula na svoje stanje. Mirna je i opuštena i uskoro počinje u mikrofon pokraj sebe govoriti svoje dojmove. Nakon neko­liko minuta kaže:

»Ah da, sad nešto dolazi! Sasvim jasno. Tamna životinja stoji na stijeni i plava poza­dina. Brijeg, plav, posve jasan.« – Uskoro dodaje: »Sad više izgleda kao dio neke stije­ne.

Posve jasno.« Zatim kaže: »Kao pira­mida kad je gledamo iz zraka – stijene – isto kao prije. Kao vrh Mount Everesta ili tako nešto. Krajolik je vrlo štur … U sredini je ve­lika mrlja – možda rupa u zemlji.«

Nakon 21 minute u »stanju cijelog polja« ispitanica postiže direktan pogodak: »Pri­mam još uvijek taj pusti mjesečev krajolik.«

Nakon otprilike pola sata pokus je za­vršen. Asistent ulazi, skida ispitanici teniske loptice s očiju i pokazuje joj duplikat četiriju slika iz sobe dr. Sargenta.

U tom trenutku ni asistent ne zna koja je prava. Onda pregle­dava svoje bilješke i zamoli ispitanicu da svaku svoju izjavu veže za jednu ili nekoliko slika i prema stupnju sličnosti između izjave i slike stavi bodove.

Telepatija ili…?

Prva slika je iz novina i prikazuje golog studenta koji se vozi na biciklu kroz Cam­bridge.

Druga je crtež porculanskog pred­meta s ornamentima i životinjama, treća je Polizzijev krajolik, četvrta karikatura Heatha Robinsona; ona prikazuje stariji par u čamcu na vesla.

Ispitanica je zbunjena. Odmah vidi da ka­rikatura oblikom i izgledom nalikuje slici koju je »vidjela«: umjetnik je bijele valove nacrtao tako da se doimlju kao raspucani mjesečev krajolik, a čamac ima otprilike isti oblik kakav je pripisala stijeni.

Ali i na Paliz­zijevoj slici više elemenata odgovara primlje­nim dojmovima, a crtež na porculanu prika­zuje životinju na stijeni ispred plavoga neba.

Čini se kao da je preuzela neke pojedinosti sa tri od četiri slike. Onda su zbrojili ocjene: na prvom je mjestu karikatura, zatim slijedi Palizzijeva slika, onda slika porculana i napo­sljetku goli student.

Sada ulazi Sargent u sobu i pokazuje svoje bilješke i izabranu sliku. Naknadno se ispita­nica čudi zašto nije izabrala Palizzijevu sliku. Upada u oči da su i Sargent i ona govorili o mjesečevu krajoliku.

Može li se naučiti?

Jedan eksperiment nije ipak nikakav do­kaz. Samo bi slučajno ispitanica u svakom četvrtom pokusu mogla imati pogodak, što daje udio uspjeha od 25 posto.

Krajem trav­nja 1981. godine dr. Sargent je već bio izveo 412 seansi sa 146 raznih ispitanika.

Rezultati se ne bi mogli pripisati pukom slučaju, jer 37,9 posto pokusa je imalo pozitivne rezultate. U 25,2 posto slučajeva bila je prava slika na drugom mjestu, u 20,4 posto na trećem i u 16,5 posto na četvrtom mjestu.

Drugim rije­čima, bilo je otprilike 50 posto točnih više nego što dopušta slučaj. Nikako nije vjero­jatno da je ovo samo posljedica uspjelog na­gađanja.

Sargent je također istraživao da li su ispi­tanici, koji su u prvim testovima imali dobre rezultate, i kasnije imali natprosječno visoke kvote pogodaka. Ta se pretpostavka potvr­dila.

Dok je grupa onih koji nisu imali us­pjeha postigla 27,3 posto pogodaka, što od­govara slučajnoj raspodjeli, prva je grupa u kasnijim pokusima postigla kvotu pogodaka od 83 posto.

Vjerojatnost slučaja za taj broj iznosi šest prema 100.000. Odatle se nudi za­ključak, da se prijemljivost za telepatske po­ruke može naučiti.

Vidovitost

Ispitanik, kojemu u opisanom eksperi­mentu nije uspio nijedan pogodak, izrazio je želju da sudjeluje u još jednom pokusu. T

o je učinjeno iste večeri. Dr. Sargent je morao iz svoga stana u Cambridgeu »poslati« ispita­niku u London sliku.

Dogovorili su se da seansa počne u 23.45 sati. Pola sata je ispita­nik ležao zatvorenih očiju u zamračenoj spa­vaćoj sobi, a da nije primio nikakav dojam.

Ali pola sata nakon što je dr. Sargent završio »prijenos«, ispitanik je primio jasan dojam nekog lika na postolju; iza njega je sjala ja­sna svjetlost.

Nakon sljedećih deset minuta ispitanik je još jedanput vidio istu sliku, za­bilježio to i zaspao. Dr. Sargent se bio kon­centrirao na sliku Williama Bla­kea koja prikazuje lik na stijeni, iza kojega sja jasna svjetlost. Još jedan slučaj?

Nekolicina uspješnih ispitanika mogla je s gotovo neugodnom točnošću opisati slike koje su trebali pogoditi.

Hugh Ashton, je­dan od redovitih suradnika Carla Sargenta, rekao je, primjerice, u toku jednog pokusa, u kojemu je sam bio ispitanik: »Cijelo vri­jeme vidim pred sobom vatrogasce i vatroga­snu stanicu.«

Tražena slika je prikazivala va­trogasce koji su vježbali u vatrogasnoj stani­ci. Ashton je čak spomenuo da jedan vatro­gasac gleda u fotoaparat.

Tu pojedinost nije Sargent za vrijeme prijenosa uopće svjesno zapazio. U takvim slučajevima postavlja se pitanje prima li ispitanik dojmove od poši­ljaoca telepatijom ili vidovitošću.

Slučajnost?

Ima čak znakova neočekivanih prekogni­tivnih sporednih efekata prilikom pokusa s »cijelim poljem«.

Jedan nizozemski novinar je u noći prije testa sanjao da je tražena slika nadrealističko djelo od Magrittea. Zaista je to tada bilo jedino nadrealističko djelo u Sargentovoj zbirci, ali je autor bio Dali.

Pi­sac Roy Stemman je već u svom prvom po­kusu imao pogodak, ali je pričao i o španjol­skim plesačima i hramu Maya.

Ti motivi nisu bili ni u kakvoj vezi sa slikom koju je morao pogoditi. Onda je otišao kući, uključio tele­vizor i ugledao španjolske plesače u nekom filmu o Meksiku.

Ideja o pokusima u »stanju cijelog polja« potječe od američkog parapsihologa Charlesa Honortona, koji je tada u Medicinskom cen­tru Maimonides u New Yorku izvodio ekspe­rimente u vezi s telepatijom snova.

On je uvijek zapažao da većina izvještaja o telepa­tiji govori o osobama koje su potpuno opu­štene: ili su spavale, oporavljale se od neke bolesti ili nisu radile ništa.

Mislio je da nema smisla osobe tjerati da do besvijesti poga­đaju Zenerove karte. Umjesto toga smislio je da će prilikom testova oponašati uvjete u kojima se u svagdašnjem životu javljala tele­patija.

Metoda «cijelog polja»

Ustanovio je da pokusi u kojima se slike te­lepatijom prenose osobama koje spavaju daju pozitivne rezultate. Ali jednostavno su predugo trajali, naime cijelu noć.

Po njego­vu mišljenju, »stanje cijeloga polja« odgo­vara stanju sna, što se pokazalo ispravnim. U takvom stanju paranormalni se događaji javljaju češće.

Godine 1977. Honorton je objavio, da je ne samo njegovih osam serija po­kusa od 267 seansi dalo pozitivne rezultate, nego da je i deset drugih istraživača moglo ponoviti pokuse s istim uspjehom.

Poduda­ranje rezultata je nazvao »vrlo impresivnim, uza sav oprez pri procjenjivanju«.

Carl Sargent ne skriva svoje oduševljenje »metodom cijelog polja«. Naučio ju je kad je 1978. posjetio Honortanov laboratorij, gdje je sudjelovao u pokusu kao ispitanik.

»Pokus me se duboko dojmio«, rekao je. »Imao sam zaista osjećaj da sam došao u jedno drugo stanje svijesti i čak sam počeo osjećati stanje bestjelesnosti.«

Kasnije je i kao ispitanik i kao »pošiljalac« imao mnogo uspjeha. Proučavajući upitnike koje su ispu­njavali svi njegovi ispitanici, ustanovio je da ekstrovertirani tipovi mnogo lakše uspiju nego introvertirani. I on sam je jako ekstro­vertiran.

»Rad ‘metodom cijelog polja’ prije svega predstavlja zadovoljstvo«, kaže on. »Ljudima je zaista zabavna ta metoda i stalno joj se vraćaju.« Ali uza sve oduševljenje, on rad shvaća vrlo ozbiljno.

Parapsihologija

Dr. Sargent prvi je koji je dobio titulu doktora za rad na području parapsiho­logije i jedan od rijetkih kojima je glavno za­nimanje parapsihologija (takvih u zapadnim zemljama nije 1981. godine zacijelo bilo više od 30).

Vrlo dobro zna da mora imati znan­stveni ugled ako želi probuditi zanimanje drugih kolega i dobiti financijsku potporu.

Zahvaljujući njegovim naporima, parapsiho­logija je ušla u nastavni plan Sveučilišta Cambridge. Godine 1981. taj je predmet upisalo osam studenata.

Istraživanje »metodom cijelog polja« spada danas u područja istraživanja parapsi­hologije, koja najviše obećavaju.

Za taj raz­voj postoje najmanje dva razloga: prvo, tim se postupkom postiže stalna kvota uspjeha, koja se može i ponoviti; dru­go, osigurana je od prevare, jer ne postoji nikakva mogućnost da ispitanik vara – svje­sno ili nesvjesno.

Osim toga, to je primjer parapsihološke hipoteze, koja se pokusima može provjeriti; i drugi zahtjev znanosti je ispunjen, naime da se pokusi mogu na dru­gom mjestu uspješno ponoviti.

Osim toga, taj postupak ima i praktičnu vrijednost.

Ne samo da su pokusi ugodni ve­ćini ispitanika, nego su redoviti sudionici us­tanovili da općenito postaju senzibilniji i živahniji.

To je prvi put u više od 100 godina povijesti parapsihologije da se, kako izgle­da, paranormalne sposobnosti mogu naučiti u laboratoriju i po želji izazvati.

Možda će vam se svidjeti