Kuhanje je smrt, sirova hrana – najbolji lijek!

Kuhanje se toliko zamjerilo dr. Walkeru da se čitav život borio protiv njega

Kuhanje hrane je neprirodno, osnovna je tvrdnja dr. Walkera. Jedite sirovu hranu pa nećete biti bolesni i dugo čete živjeti.

Svojim primjerom to je i dokazao, svoja istraživanja vodio je sve do svoje smrti u 116. godini života.

Dr. Norman Walker je jedan od najiskusnijih i najproduktivnijih prehrambenih znanstvenika na svi­jetu, objavio je bezbroj priloga u novinama te napisao niz knjiga.

Zadnju knjigu “Tjelesna samokontrola težine” napisao je u svojoj 113. godini!

Ovdje objavljujemo njegova sjećanja o događajima koji su ga naveli na zaključak da je kuhanje hrane loše za zdravlje.

Uvijek iznova naglašavam kako je važno održavati svoje tijelo čistim iznutra i izvana.

U svom istraživačkom poslu koji je trajao gotovo pola stoljeća, došao sam do zak­ljučka da je najveća prepreka na tom putu do željenih rezultata nagomilavanje otpadnih tvari u tijelu.

Moja obitelj i prijatelji često su mi govorili da bi svoje vrijeme trebao posvetiti mnogo smislenijim stvarima od istraživanja kojima se bavim.

Jer na takvim istraživan­jima ionako već odavno zarađuju milijune dolara razne kli­nike i bolnice.

Predviđali su strašne posljedice za moje zdravlje, ako budem inzistirao na tim istraživan­jima koja su u znanstvenim i medicinskim krugovima izazivali gnušanje.

«Jaka hrana»

Međutim, suočio sam se s činjenicom kako se muškarci, žene i djeca posvuda u svijetu koriste kao pokusni kunići u raznim eksperimentima.

Ti su eksperimenti bili posve ne­prirodni. Vidio sam kako su ti ljudi za nekoliko godina bili doslovce pokošeni!

To je bila neposredna posljedica tih “znanstveno priznatih obrada” pomoću rendgenskih snimanja i cijepljenja.

Donio sam defini­tivnu odluku da moram pronaći korijen naših proble­ma, pa makar istraživanje trajalo čitav život.

Danom donošenja te odluke postao sam sebi samo­me vlastiti pokusni kunić.

Odlučio sam hraniti se pre­težno žitaricama i piti puno mlijeka – bili su to stupovi takozvane «Jake hrane”.

Te živežne namirnice bile su općenito – od najviših “autoriteta” – prikazivane kao najvažnija i najbolja hrana, kao najdragocjenija hrana.

Kao hrana koja sadržava sve hranjive tvari potrebne za zdravlje, snagu i tome slično.

Na toj hrani razvijao sam se očigledno sjajno pune dvije godine, a onda sam jednog jutra iznenada ostao prikovan uz krevet.

U međuvremenu sam na tjelesnoj težini dobio oko 15 kilograma.

Po vanjskom izgledu i važećim mjerili­ma nije mi apsolutno ništa nedostajalo – do sudbono­snog jutra, kad me pogodilo nešto poput groma iz vedra neba.

Liječnicima je bilo jasno da se nalazim u beznadnom položaju!

Govorili su da moj život može potrajati svega nekoliko tjedana, budući da se radilo o cirozi jetre s užasnim bolovima zbog «neuritisa» koji se tada smatrao definitivno smrtonosnim.

Lijekovi – otrov!

Dvoumio sam se glede njihovih savjeta i uzimanja lijekova. Prisjetih se razgovora s jednim prijateljem, vođenog nekoliko godina ranije.

Bio sam tada duboko dirnut mudrošću tog starog vegetarijanca koji mi iz­među ostalog reče:

“Ako slučajno oboliš i ne mogneš ustati iz kreveta, ne uzimaj nipošto lijekove – lijekovi su otrov.

Radije nemoj tri dana ništa jesti. Bolest je posljedica otpadnih tvari koje se nagomilavaju u tvom tijelu.

U ta tri dana popij svakih pola sata čašu čiste vode i ti ćeš opet biti zdrav.”

Taj prijateljev savjet obuzeo je moju svijest tek sada kad sam bespomoćno ležao u krevetu.

Počeo sam razmišljati da nemam zapravo što izgubiti, da mogu jedino biti na dobitku, ako ga poslušam i primijenim.

I zaista, prijatelj je bio u pravu. Za nepuna tri dana opet sam bio na nogama.

Trećeg dana, nakon ispiranja cri­jeva, moje izlučevine su bile tako naprasne i gnusne da mi je smjesta bilo jasno što je prijatelj mislio kad je govorio o tome da su bolesti posljedica otpadnih tvari u tijelu.

Pitao sam se odakle toliko toga u mom tijelu i kako je sve to moglo ostati u njemu.

Naravno, jeo sam sve što mi je prijalo i postao bolestan.

Pun energije

Moj prijatelj bio je vegetarijanac i zdrav poput svih ljudi koji puno vremena provode u prirodi.

Hranio se jedino sirovim povrćem, sirovom salatom i voćem, kuhanje mu nije bilo ni na kraju pameti pa ­zašto se i ja ne bih tako hranio?

Učinio sam to i unutar šest mjeseci bio pun energije i stvaralačkog poleta.

Počeo sam istraživati vrijednost hrane u svježem, si­rovom stanju, uspoređujući je s kuhanjem hrane.

Hraneći se sirovom hranom, osjećao sam se savršeno dobro i poletno, bez ikakvih problema sa stolicom.

Za razliku od kuhane hrane koja bi me nared­nog dana jednostavno smlavila; moj duh nije bio bistar, a izlučivanje bi se znatno pogoršalo.

Opet sam se sav začuđen pitao što li se to krije u si­rovoj hrani te ona tako brzo djeluje na poboljšanje mog stanja?

Uzeo sam nekoliko mrkvica i naribao ih; iscijedio sam iz njih sok i bio zadivljen količinom te­kućine u mrkvi.

Ribanje, cijeđenje…

Gotovo tjedan dana nisam radio ništa drugo, kuhanje sam zaboravio, “igrao” sam se voćem i povrćem, ribajući ga i cijedeći iz njega sokove.

Dnevno sam pio do četiri litre svježih, sirovih sokova, a prednjačio je sok od mrkve.

Liječnici su mojim prijateljima govorili da neću živje­ti duže od nekoliko tjedana.

Ali ja nisam posustajao, trčao sam okolo požutjele puti poput Egipćanina, be­sprijekorno zdrav.

Nijednog od svojih prijatelja nisam uspio nagovoriti da proba moje sokove!

Kad se moja jetra i žučni mjehur oporaviše, brzo je nestala požutjelost puti.

Spoznao sam da je obojenost kože bila prouzročena djelovanjem žuči i otpadnim tvarima.

One se oslobađaju u jetri i žučnom mjehuru za vrijeme čišćenja i regeneriranja uslijed uzimanja velikih količina soka od mrkve.

Otprilike mjesec dana primjenjivao sam (na svoj trošak) terapiju pomoću sokova na muškarcima i ženama prikovanim uz krevet, pod budnim okom lije­čnika koji mi je bio prijatelj.

Liječnik je bio tolerantan prema mojim teorijama, čak ih je dobronamjerno prihvaćao.

Rezultati su bili izvanredni, pogotovo ako su pacijenti primjenjivali dijetu koja se sastojala od sirova povrća i voća, bez kuhanja.

Slom živaca

Naravno, bio sam tad mlad i znao sam odgovor na sve i sva. (Poznajete li nekog tko se u mladosti nije tako ponašao?)

Nisam imao novaca i bio sam opsjed­nut mišlju kako se domoći bogatstva.

To je ubrzo po­stala sveopća manija – jedini i najbolji izlaz svega tjelesnog – i tijekom dviju ili triju godina moja odu­ševljena istraživanja urodila su sjajnim rezultatima.

Nakon četvrte i pete godine pokazalo se da taj posao nimalo ne zaostaje za ostalim dohodovno unosnim poslovima.

To su u najkraćim crtama uspomene na jednog ambicioznog mladog čovjeka koji je kročio putem “velikog biznisa”.

Posljedice? Bile su posve prirodne, onakve kakve su se jedino mogle i očekivati: moj slom živaca na samom pragu ispunjenja ambicioznih planova.

U međuvremenu sam svoje aktivnosti prebacio u Englesku.

Jedan je liječnik rekao da mojoj ambicioznoj karijeri prijeti neminovni krah, ukoliko se neću disciplinirati barem godinu dana, u nadi da opet ozdravim.

A bilo bi najbolje da odem u inozemstvo i ostavim po strani sve poslovne aktivno­sti, kako bih se temeljito odmorio i možda se nakon devet ili deset mjeseci mogao opet posvetiti svojim poslovima.

Bez sna

Za vrijeme razgovora dotični je liječnik primijetio na mom stolu sliku šumskog krajolika.

Pitao me što ta slika u biti predstavlja.

Objasnio sam mu da je to pe­rom i tintom izrađena slika koja prikazuje znatno uve­ćano hvatanje zraka, a nastala je prije godinu dana u Bruxellesu.

Morao sam mu priznati da sam se tom sli­kom intenzivno bavio devet ili deset mjeseci i da sam često provodio za štafalajem po čitavu noć, sve do ra­nih jutarnjih sati.

“Aha”, reče on, “Vaš problem nije samo posao i prehrana, vaš problem je i nedostatak sna u jednom dužem razdoblju”.

Znajući da govorim tečno francuski, savjetovao mi je da posvršavam svoje obaveze u Londonu i krenem u Bretanju i sjevernu Francusku.

Da se nastanim na nekom seoskom domaćinstvu, da se opu­stim i jedem sve što mi ondje pripreme.

Mrkva

To sam i učinio. Spakirao sam svoje stvari za jedan duži boravak u Francuskoj.

Nekoliko dana proveo sam u razgledavanju gradova koji su za mene bili preveliki.

Naručio sam taksi i provozao se kroz okolna sela.

Kad smo stigli na kraj sela Pontivy, upoznao sam “seosko domaćinstvo” starijeg bra­čnog para i odlučio ostati ondje.

Domaćinstvo je bilo malčice udaljeno od sela, a blizu je bila i rijeka Aulne kamo sam odlazio na pe­canje.

Taj divni bračni par hranio se uglavnom sirom, povrćem i voćem iz vrta, što je meni itekako odgova­ralo.

Nedjeljom bi zaklali jednu od svojih kokoši ili neku drugu perad, a povremeno bi se na stolu našla svježa riba iz obližnje rijeke.

Kuhanje im je bilo u krvi, pa sam uživao u svom be­sposličarenju i primjećivao kako postajem sve snažniji.

Jednog jutra, dok je gospođa pripremala pov­rće i izrezala mrkvu, primijetio sam kako su narezane kriške obilovale vlagom.

U mojoj podsvijesti nešto je sijevnulo.

Zamolio sam gospođu da mi dozvoli tog popodneva iščupati nekoliko mrkvica koje ću usitniti.

Povratak

Vjerojatno je pomislila kako se radi o nekakvoj lucka­stoj britanskoj ideji, ali je smjesta bila suglasna.

Usit­nio sam jedno šest mrkvica te iscijedio iz njih sok kroz jedan od čistih lanenih stolnjaka.

Ta metoda bila je tako jednostavna da sam – neovisno o svojim iskustvi­ma od prije nekoliko godina – prvi put popio šalicu iz­vanrednog soka od mrkve pripremljenog za svega nekoliko sekundi.

Od tog događaja nadalje moja je zadaća bila da svaki dan pripremim sok za nas troje.

Moja tjelesna snaga i zdravlje poboljšali su se do te mjere da sam se nakon devet ili nešto više mjeseci, što mi je liječnik preporučio, osjećao dovoljno zdravim i jakim za po­vratak u London.

Razumije se da je moj liječnik bio iznenađen kad me je ugledao, zadivljen mojim dobrim izgledom.

Na­ravno da se nije mogao načuditi mojoj metodi liječen­ja. Moje liječenje u trajanju od osam tjedana nazvao je “fenomenalnim”.

Sirova hrana

Od tih događaja u mojim mladim godinama ja ne prestajem propagirati hranu od sirovih salata, povrća i voća uz obilne količine sirovih sokova, kad god je to moguće.

Na kuhanje sam zaboravio!

Vidio sam kako su ljudi u svim mogućim stanjima zdravlja ili bolesti uvijek na dobitku s tim dvostrukim programom liječenja.

A to je ispiranje i kli­stiranje crijeva te brižno pripremana i umjerena sirova hrana.

Pouzdano mogu tvrditi da su svi sljedbenici ovog programa koje sam u proteklih trideset ili četrdeset godina poznavao bili izliječeni od svojih bo­lesti.

Osim toga, bili su u stanju izbjeći još gore katastrofe ­– primjerice kirurške mjere – i pronaći svoj mir, te su uistinu postali mnogo mlađi.

Prirodna reakcija čovjeka koji prvi put čita o tome svodi se na pitanje:

Ako je doista tako, ako je ko­rist od toga zaista od neprocjenjive vrijednosti – zašto onda ostali svijet ne prakticira te stvari?

Odgovor je u biti vrlo jednostavan.

Osnovni razlog zašto taj pro­gram nije općenito prihvaćen leži u nestrpljenju veći­ne ljudi koji boluju i pate.

Oni žele brze i trenutačne rezultate, a ovaj program je teži i traje puno duže od ispijanja tableta ili primanja injekcije u ruku.

Trajno izlječenje

Ljudima je stalo do što bržeg djelovanja raznih terapija i ljekova.

Zaslijeplje­ni trenutačnim uspjesima, olako prelaze preko činjenice da se kao neposredne posljedice uzimanja tih sredstava mogu pojaviti dodatni problemi u obliku ka­snijih oboljenja i tegoba.

Istini za volju, priroda zahtijeva malo više vremena za liječenje, ali su zato rezultati tog liječenja mnogo trajniji.

Ne postoje bolovi ili tegobe u bilo kojem dije­lu tijela koje ne bi pogađale istovremeno čitav organi­zam.

Ljudi obično ne razumiju da se prilikom prirodnog liječenja pojavljuju reakcije u njihovom ti­jelu koje valja podnositi s velikim strpljenjem i unu­tarnjom jakošću.

Sve dok se prirodnim putem ne stvori zdravije i mlađe tijelo.

Kad ljudi budu jednom to shvatili, razumjeli i primjenjivali, spoznat će da priro­da od čovjeka očekuje jedan sasvim jednostavan nač­in života.

Kuhanje sigurno nije prirodno pa sam čovjek čini život kompliciranim ili složenim.

Kad bismo naučili svoj život prilagođavati jednostavnih pravilima, bilo bi nam mnogo lakše nau­čiti kako se može ponovno postati mlad.

Životno iskustvo dr. Walkera toliko je zanimljivo da će se sigurno sviđati vašim prijateljima. iako jedu kuhanu hranu.

Zato im proslijedite članak “Kuhanje je smrt, sirova hrana – najbolji lijek!”:

Napišite vaše mišljenje!

pogledaj sve komentare

Vaša email adresa neće biti objavljena, i nećemo ju dijeliti sa trećim osobama. *

Pretplatite se naš newsletter