Levitacija je prevara ili posebna nadnaravnih vještina duhovnih bića? – Alter Plus Portal
Alter Plus
Sve o prirodnoj medicini

Levitacija je prevara ili posebna nadnaravnih vještina duhovnih bića?

0

Levitacija je zabilježena u mnogim spisima starih naroda, ona za njih nije bila tajna.

No, kako se čini, to se znanje nije izgubilo: i danas neki ljudi tvrde da po volji mogu postići bestežinsko stanje. Jesu li te izjave točne?

Pođimo u povijest! U jednom je londonskom časopisu 6. lipnja 1936. godine objavljena po­sebna serija fotografija.

Prikazivala je poje­dine stadije levitacije indijskog jogija Sub­bayaha Pullavara. To je bio dokaz da se kod tih fenomena ne radi o hipnotičkoj halucinaciji.

Europljanin P. Y. Plunkett, koji je bio očevidac toga događaja opisao ga je ovako:

»Bilo je oko 12.30. Sunce je stajalo točno iznad nas pa sjene nisu igrale nikakvu ulogu. Subbayah Pullavar je mirno stajao. Imao je dugu kosu, bradu i divlji pogled.

Pozdravio nas je i neko vrijeme s nama razgovarao. Taj je oblik joge uvježbavao gotovo 20 godina (kao i sve generacije nje­gove obitelji).

Zamolili smo ga da snimimo njegov nastup, što nam je spremno dopustio…«

Plunkett je skupio oko 150 očevidaca, dok je jogi počeo svoje ritualne pripreme. Oko šatora u kojem je namjeravao izvesti levita­ciju, poprskana je zemlja uokrug vodom.

Unutar kruga je bilo zabranjeno nošenje ci­pela s kožnatim potplatom. Jogi je sam ušao u šator. Nakon nekoliko minuta su njegovi pomoćnici uklonili šator. Unutar kruga je jogi lebdio u zraku.

Počinje s ljuljanjem

Plunkett i drugi gledaoci su se približili. Jogi je bio oko jedan metar iznad tla. U ruci je držao štap omotan tkaninom. Činilo se da mu služi samo za održavanje ravnoteže, a ne kao potporanj.

Plunkett i njegov prijatelj su pretražili sve oko i ispod Subbayaha Pullava­ra; nisu otkrili nikakve uzice ili neka »nevid­ljiva« pomagala. Jogi je bio u stanju transa.

Mnogi su svjedoci bili duboko uvjereni da zaista lebdi. Izražena je, doduše, i sumnja, da je zapravo samo zapao u kataleptični trans.

Slavne su fotografije snimljene iz svih kutova u toku četverominutne predstave. Onda su ponovno postavili šator oko jogija.

Očito nitko nije smio promatrati »spušta­nje«, ali Plunkettu je pošlo za rukom da kroz tanke stijene šatora vidi što se događa:

»Nakon otprilike jedne minute počeo se njihati a zatim se sasvim polako spustio, još uvijek u vodoravnom položaju.

Tra­jalo je otprilike pet minuta dok se spustio od vrha štapa do tla, udaljenost od pri­bližno jedan metar.

Kad se Subbayah ponovno nalazio na tlu, njegovi su ga po­moćnici donijeli do nas; trebalo je da po­kušamo savinuti njegove udove. Premda nas je bilo nekolicina, to nam nije pošlo za rukom.«

Kako to postići?

Jogija su pet minuta trljali i prskali hlad­nom vodom prije nego što je došao k sebi i mogao pomaknuti udove.

Čini se da su ljuljanje i vodoravni položaj, o kojima izvještava Plunkett, tipični za pravu levitaciju.

Studenti transcendentalne meditacije učili su tehniku levitacije pod nadzorom jogija Maharishija Mahesha u njegovu glavnom stanu u Švicarskoj.

Jedan je student opisao »nemogući« postupak:

»Najprije se ljudi malo ljuljaju, zatim sve jače i naposljetku počnu lebdjeti. Za to je najpogodniji položaj sjedenja ‘lotos’ ­ako noge lamataju, čovjek se može ozlije­diti prilikom spuštanja.

U početku, kao prilikom prvog leta braće Wright, čovjek bubne na zemlju. Stoga moramo sjediti na jastucima od spužve. Onda učimo sve bo­lje kontrolirati i postupak postane strašno uzbudljiv.«

Je li dakle svatko sposoban doživjeti levi­taciju? Studenti transcendentalne meditacije su u to uvjereni, ali potrebne su teške tjelesne i duhovne vježbe.

Kako se čini, one i jogijima omogućuju da postignu bestežin­sko stanje.

Sljedeći izvještaj o jednom go­stioničaru »teške kategorije« – sasvim nor­malnoj osobi – pokazuje kako je lako, po­moću trika, postići stanje kao da smo izgubili polovinu tjelesne težine.

Moć koncentracije

Debeli je muškarac sjedio na stolici a tri gosta i njegova nježna kćerka su podmetnuli prste ispod njegovih pazuha i koljena.

Nije im pošlo za rukom da ga podignu. Zatim su stavili ruke, jednu nad drugom, iznad nje­gove glave. Ruke se nisu smjele dodirivati. Koncentrirali su se oko 15 sekundi.

Jedan od njih je dao znak na koji su brzo stavili prste njemu ispod pazuha i koljena. Gostioničar je smjesta počeo lebdjeti.

Ta je igra bezbroj puta izvedena u gosti­onicama, stanovima i na školskim dvorištima. Ako to funkcionira – a mnogi su u to uvjereni – postavlja se pitanje, kako je to moguće.

Kombinirana koncentracija četvero ljudi na jedan jedini »nemoguć« cilj možda oslo­bađa magičnu silu ljudske volje.

Druga teo­rija glasi da tu djeluje nepoznata prirodna si­la, možda ona ista koja okreće viline rašlje, koja stavlja silu teže van snage.

Vjera

Čini se da je vjerski žar u nekoj vezi s tim fenomenom. Postoje brojni izvještaji o levi­tacijama kršćanskih i budističkih monaha.

Godine 1902. posjetio je Aleister Crowley svoga zemljaka, budističkog monaha Alana Bennetta u njegovom samostanu u Burmi.

I on je postao lagan, došao u takvo »bestežin­sko« stanje da je »lepršao kao list«.

Alexandra David-Neel opisuje kako je bila svjedokom neobične utrke na duge pruge jednog tibetskog lame:

»Taj čovjek nije trčao. Činilo se kao da se podiže s tla i juri naprijed u skokovima.

Doimao se kao da posjeduje elasticitet lopte i kao da odska­kuje svaki put kad bi mu noge dotakle tlo.Koraci su mu bili jednoliki kao pokreti nji­hala.«

Kaže da je lama pretrčao stotine kilo­metara na taj neobičan način, pri čemu su mu oči bile uprte u neki dalek cilj.

Ponekad se i za slavnog ruskog baletnog plesača Nižinskoga činilo kao da gotovo nema težine. Skakao je visoko i lagano se – i polako – spuštao poput pera.

Znanje naših predaka

Kao i u slučaju drugih neobjašnjivih feno­mena, čini se da levitacija nije od velike ko­risti.

Postignuta visina jedva da iznosi više od jednog metra ili doseže, najviše, do stropa­, što u najboljem slučaju može koristiti prili­kom bojenja sobe.

Pretpostavlja se, uosta­lom, da su ljudi davnog doba vladali tehni­kom levitacije te da su uz pomoć te sposob­nosti stvorili golema umjetnička djela koja možemo promatrati samo iz zraka.

Među njih se ubrajaju bijeli konji od vapnenca iz Engleske i crteži u peruanskoj pustoši.

Granice današnje levitacije vjerojatno nisu postojale za praljude – možda je kod njih to umijeće bilo vrlo razvijeno, pa su se mogli po volji penjati u nebo.

Kao i kod drugih pa­ranormalnih sposobnosti radi se, kako se či­ni, i kod levitacije o gotovo zaboravljenom umijeću, koja sada oduševljeni pristaše iz­nova uče.

Možda će uskoro moći opet »letje­ti«, kao što su to navodno radili druidi iz sta­roga vijeka.

Neki istraživači vjeruju da se kod »leta« ljudi staroga doba nije radilo o tjelesnom kretanju, nego o bestjelesnim iskustvima ili astralnim putovanjima.

Nema sumnje da mnogi izvještaji o levitaciji ili letenju ostav­ljaju dojam posebno živih snova, koji su zai­sta vrlo česti.

Ima ljudi koji se probude iz sna čvrsto uvjereni da mogu letjeti. Srećom ih pogled na okolinu u većini slučajeva vrati u granice stvarnosti, prije nego što pokušaju učiniti nešto što bi moglo imati teške poslje­dice.

Nadljudsko

Uz neke iznimke, ljudi uspijevaju tek na­kon dugog vježbanja poletjeti: vježbama tijelo »dobiva dopuštenje«, na tajanstveni na­čin, da prkosi sili teže.

Možda postoji zakon levitacije s tajnom formulom – neki »Seza­me, otvori se« – koji posvećeni primjenjuju prije nego što se uzdignu s tla.

Ta bi teorija mogla objasniti neobične slu­čajeve spontane levitacije, koji su očarali Charlesa Forta.

Jedan od tih slučajeva bijaše 12-godišnji Henry Jones iz Shepton Malleta, kojega su 1657. godine nekoliko puta pro­matrali dok se podizao u zrak.

Jednom je mogao rukama dotaknuti strop, a drugom je prilikom preletio 27 metara. Tu je sposob­nost imao samo godinu dana. O njemu se pronio glas da je »začaran«.

Nema sumnje da se levitacija vrlo rijetko događa. Ali isto tako postoje druga rijetka i neobična ljudska svojstva, kao otpornost na vatru ili nadljudska snaga, pa taj fenomen moramo uzeti ozbiljno.

Majke koje podignu auto pod kojim leži njihovo dijete, ljudi koji mogu hodati kroz vatru i ljudi koji hodaju u snu i izvode »nemoguće« stvari: svi oni stav­ljaju znanost pred teška pitanja o fizičkim i psihičkim mogućnostima čovjeka.

Možda zaista možemo voljom svladati silu teže. Us­prkos svemu spada ovaj fenomen u najtajan­stvenije, najskrivenije moći čovjeka, za koje nemamo objašnjenje.

Možda će vam se svidjeti