Progovorite jezikom anđela – istinita priča! | | Alter Plus Portal
Alter Plus
Sve o prirodnoj medicini

Progovorite jezikom anđela – istinita priča!

0

Progovorite jezikom anđela – poruka je svima koje mori bezrazložna ljubomora.

Nakon što je mjesecima pomagala njezinim sestrama da lakše podnesu tešku neizlječivu bolest, Nada Ružić dobila je pismo djevojčice Vinke.

U njemu je iskreno opisala svoju preobrazbu od ljubomore do neizmjerne ljubavi. Ovo nije priča o iscjeljenju, nego o životu koji može snaći svakog od nas.


To ljeto, na kraju moga prvog razreda, počelo je neobično. Pohvalnica, zagrijana od mnogih ruku rodbine i prijatelja, kojom su se roditelji hvalili, nije se niti ohladila, a već sam doživjela šok. Mama je trudna!

Osam godina samovanja proletjelo je kao „roda“ koja treba donijeti brata ili seku. Išlo mi je na živce odgovarati na pitanja poput onih:

  • «Koga će mama i tata sada više voljeti?»
  • ili «Voliš li da ti se rodi braco ili seka?»

Htjela sam odgovor na jedno jedino pitanje: Što će mojim roditeljima još jedno dijete?

No, šutjela sam. S nevjericom sam gledala mamin trbuh koji je zavjerenički rastao iz dana u dan i zamišljala kako ću se svaki čas probuditi, a on će nestati poput balona, negdje u mojim najstrašnijim snovima.

Ali, on je bivao sve veći i veći. Prestala sam noću seljakati iz svoje u bakinu sobu u strahu kako bi mogli u nju nastaniti nove stanare.

Motala sam se oko roditelja i nastojala uživati u svakom danu bivše jedinice u obitelji. Zamišljala sam to stvorenje koje će uskoro doći, kako kida moje pomno čuvane igračke i sličice.

U tim mislima me uhvatio i dan kada mi je baka svečano objavila: «Vinkice, sutra idemo u Hercegovinu, pa u Split!»

Zaboravljena sam

Cijelu prošlu zimu smo planirale to putovanje, a sada… Mlako sam se nasmiješila dok mi je u glavi tutnjalo:

«Gotova sam! Zaboravljena! Ispadam iz utrke! Mama i tata će sada zavoljeti bebu više nego mene…»

Iako mi je mama rekla da će beba doći na svijet tek u siječnju, nisam imala mira. Teret veći od najveće željezničke kompozicije sjeo mi je na glavu i krenuo sa mnom na ljetovanje.

Koliko god se trudili oraspoložiti me, baka i striko, nisu uspjeli. Došli smo tako i u Hercegovinu.

Na ulasku u kuću, zapuhnuo me ustajali zrak naše kuće, koja se nije otvarala od Uskrsa.

Strina i baka su sve počistile, izvrnule sve madrace kako bi provjerile da nije ostao neki pauk ili neka druga buba. S tugom sam se spremala na počinak. Prvi puta daleko od svojih roditelja.

San mi nije htio na oči. Meškoljila sam se. Niti bakine priče iz starina, niti obećanje da mi sutra stiže najdraži bratić Viktor iz Splita, niti išta drugo na svijetu nije me moglo oraspoložiti i donijeti mir i spokoj.

Oko dva sata te noći, vrisnula sam. Ubola me buba! Ogromna, velika! Cijela obitelj digla se na noge. Potražili smo bubu, ali njoj nije bilo ni traga.

Plakala sam neumoljivo, misleći da ću sada sigurno morati kući i upustiti se u bitku s nerođenom bebom.

Pitala sam se zašto je svi zovu beba, jer bebe su slatke i bucmaste i sve drugo samo ne ljuti neprijatelji kakva je ova koja je mene zapala!

Odluka je ubrzo pala: U bolnicu. Krenuli smo put Gruda, jer u blizini kuće nije bilo ambulante. Probudili smo liječnika koji se čudio kako sam narasla i pričao kako je išao s mojim tatom u školu.

Tražio je on ljutu ranu na sve strane moga kažiprsta. Pitao je moju mnogočlanu pratnju jesu li vidjeli tu famoznu bubu? Ali od svega ništa, nikakvog uboda. Tako pođosmo kući!

Blizanci

Ujutro je uslijedio još veći šok. Umjesto da se radujem što je došao Viktor, postala sam još tužnija.

Naime, iz sve graje koja je uslijedila nakon telefonskog poziva mojih roditelja, razabrala sam samo riječ: BLIZANCI!!!

Susjedi su došli na «čast», strina Ružica je tražila od bake «muštuluk», a «kompozicija» u mojoj glavi je sve više rasla i bivala sve veća. Znači, borim se s dvije bebe!

Postala sam nemoćna, tužna, nesretna, sve manja… Na kraju sam se u osami rasplakala.

Vidjevši u kakvom sam stanju, strina Vinka me povela sa sobom u Split misleći kako će mi morski valovi odnijeti kamen s moga maloga srca, ali on se zalijepio za nj i podijelio se na dva dijela i stiskao sve jače.

Progurala sam nekako ljetovanje i stigla kući. Mamin trbuh je postao ogroman. Nisu me razveselili ni darovi koje su mi roditelji kupovali za svaki dan moga izbivanja.

Ništa nije moglo ublažiti nesigurnost koja se nastanila u moje malo osmogodišnje biće.

Kuća je uskoro postala gradilište. Sve je bilo pretumbano. Preslagivala se i kaljeva peć za «ne daj bože» mogućnost da nestane plina, da se bebe ne smrznu!(Kao da im nje do sada bilo važno hoću li se JA smrznuti!)

Sa strahom sam čekala kada će doći red na moju sobu (Hoću li izgubiti i nju kao što ću roditelje?), ali majstori su je obilazili u velikom luku, tako da sam ubrzo shvatila da će moj posjed ostati netaknut.

Moj krevetić

S tavana je skinut moj krevetić. Tata ga je obojio u plavo. Tko je mene pitao koja boja mi se sviđa?

Ljubomora je virila iz kutova mojih očiju. Prijeteći sam gledala u mamin trbuh koji ju je sada već tjerao da se gega poput ogromne patke.

Dani su se nizali. Krenula sam u drugi razred. Pripremanje za školu pomoglo mi je da malo zaboravim buduće seke ili braću.  Svejedno! Koga briga?!

Pomirila sam se s tim da će oni doći ljutila se ja ili ne. Vidjet ću i svoju najbolju prijateljicu Katarinu koju je slična sudbina snašla prije godinu dana kada su joj se rodila braća blizanci.

Na moje čuđenje, mama nije počela raditi. Bolovi u leđima i otečene noge nisu joj dozvoljavale niti pošten san. Razlog više da mrzim skorašnju braću ili sestre.

Tata i baka sve su zabrinutije gledali mamu. A, onda… Mama je morala u bolnicu. MOJA mama! ONE je na to tjeraju! ONE su za to krive! Još se dublje oštrica ljubomore zarila u moje srce.

Plakala je mama. Plakala sam ja. Smirivao nas je tata, no bolnička su se vrata nemilosrdno zatvorila. Mama je ostala.

Osvanulo je sljedeće jutro. Stigla je vijest da mama mora u Zagreb na održavanje trudnoće. Svi smo bili zabrinuti. Zagreb! Tako daleko!

Počela se topiti moja ljutnja i ljubomora, a njihovo mjesto zauzela je zabrinutost za zdravlje moje mame i, sada smo već znali, seka. T

ata me često vodio mami u bolnicu. Mama je bila tužna, a mene su ukućani nastojali olakšati majčinu odsutnost.

Nakon dva tjedna, u ranu zoru, probudila me strka i uzbuđenje u kući. Seke su se rodile. Rodile su se dva i pol mjeseca ranije.

Svi su bili zabrinuti, a meni više ništa nije bilo jasno: toliko su im se svi veselili, a sada…

Odmah smo ih išli posjetiti. Mene nisu pustili k njima. Ozbiljni liječnik je nešto još ozbiljnije govorio tati i mami čije oči kao da su upile tu ozbiljnost pa su i one postale drugačije.

Jedan dio mojih roditelja zauvijek je ostao u toj zelenoj sobi punoj pištavih aparata. Život mojih seka bio je upitan.

Vječnost

Tata ih je snimi videokamerom. Bile su male. Na njihovim sićušnim tijelima bilo je puno žica, flastera, a u nosu i ustima bile su cjevčice.

Jedino je monitor iznad njihovih glava odavao znakove života tih malih bića.

Sljedeći dani bili su vječnost. Mobiteli i telefoni neprestano su zvonili uvlačeći u našu kuću nepoznate riječi koje su zvučale strašno, a na tatinu licu utiskivale bore i u njegove oči ulijevale zabrinutost.

«Spastični sindrom», «Distoni sindrom», «Žutica», «Kronična upala pluća», «Cerebralna paraliza»… Te strašne riječi poput mača su sjekle dosadašnji spokoj moje obitelji.

Jednoga dana tata mi je rekao da idemo po mamu. Veselila sam se njezinu povratku. Veselila sam se i malenim paketićima koji će doći s njom.

Da, ja ljubomorna mala Vinka željela sam postati velika seka. Željela sam se igrati s mojim sekama. Sve s njima dijeliti. Sve dati, samo da one budu dobro!

No, mama je izašla sama iz sobe. Bez paketića! Vidjevši razočaranje u mojim očima, jedna liječnica mi je obukla neobično lagan zeleni mantil, kapu, neke čudne navlake preko  cipela, stavila mi masku, dezinficirala mi ruke i povela me do Viktorije i Lucije.

Tada sam ih prvi puta vidjela. Malo veće od slušalice našega bežičnog telefona, ležale su u inkubatoru i izgledale poput igrački priključenih na struju.

Malene glavice, sklopljenih očiju, mirno su ležale. Nožice su im bile tanke i duge. Tek ponekad bi pomakle suha usta.

Bit će dobro

Na njima je sve bilo minijaturno, a maleno srdašce naziralo se kroz kožu i tanka rebra kao da mi poručuju: «Bit ćemo dobro! Bit ćemo dobro!

Morala sam brzo napustiti tu prostoriju, jer djeca ne smiju tamo ući zbog prijenosa dječjih bolesti, a čudna tišina sjela je s nama toga dana ispred Petrove bolnice u automobil.

Bojali smo se progovoriti, jer je samo ona mogla obuzdati suze.

Nakon mjesec dana, dočekala me je mama na povratku iz škole. Bila je vrlo sretna i objavila mi vijest: «Sutra idemo po Viktoriju!»

Osvanulo je pravo zimsko jutro. Snijeg je sipao nemilice. Upozoravali su vozače da ne idu na put ako ne moraju.

Javili su nam i iz bolnice da je u Zagrebu gotovo zaustavljen promet  pa da ne dolazimo. Ali nas ništa nije moglo zaustaviti. Pošli smo za Zagreb.

Četiri ralice vozile su ispred nas od Slavonskog Broda do Zagreba kao da su znale koliko nam je stalo baš toga dana stići na odredište.

Ponijeli smo Viktoriju kući, a Lucija je morala još ostati. Neobično mirna ležala je u maminom krilu. Pitala sam se osjeća li što pa sam je štipnula da mama ne vidi. Pomakla je nožicu i ja sam bila sretna.

Uživala sam u trenutcima provedenim s malom sekom. Pomagala sam mami a i baka je bila stalno na raspolaganju. Kada je stigla Lucija u kući je vladala opća mobilizacija.

Nekako smo zaboravili sve one strašne riječi, ili se to meni samo činilo… Ubrzo se u naš dom uvukla još jedna strašna riječ. Karcinom je odnio moju baku; tu prekrasnu ženu, punu ljubavi i topline.

Jednoga dana, bilo je to u četvrtom razredu, pozvali su me roditelji na razgovor. Imali su onaj ozbiljan izraz lica koji me je podsjetio na ozbiljnog liječnika iz Zagreba.

Tata mi je objasnio da prerano rođena djeca mogu imati ozbiljnih zdravstvenih problema, te da je tako i s mojim sestrama. Neće moći hodati niti govoriti!

Bilo mi je strašno. Odavno se njihov smijeh uvukao u moje srce i odagnao svaku ljubomoru. Ne, ne moje seke.

Jezik anđela

Nismo se mirili s dijagnozom. Vodili smo ih liječnicima po cijeloj Hrvatskoj i izvan nje, Ali od svega toga nije bilo pomoći.

Tada nas je moja sestrična upoznala s teta Nadom. Krasna osoba. Želi pomoći drugima, želi pomoći i mojim sekama. Dolazi ih subotom masirati. Puno s njom razgovaram.

Jednom sam joj rekla da mi se čini da Viktoria i Lucia međusobno kontaktiraju. Ozbiljno me pogledala, i rekla: «Da, one govore jezikom anđela!»

Od toga dana počela sam učiti jezik anđela. Uz malo volje i ljubavi brzo ga učim, a zauzvrat mi moje seke, moji mali anđeli, daju puno. Iako ne hodaju – ušetale su u naša srca.

Iako ne govore – najbolje su učiteljice na svijetu. Naučile su moju obitelj i mene što je nesebična ljubav.

Zato ne oklijevajte. Progovorite jezikom anđela. Možda nećete imati materijalne koristi od toga, ali će se sigurno  promijeniti vaš odraz u zrcalu. Uljepšati ćete njihov i obogatiti svoj život.

Možda će vam se svidjeti