Psihoza ili neuroza, masovna histerija, što je bilo u Engleskoj? – Alter Plus Portal
Alter Plus
Sve o prirodnoj medicini

Psihoza ili neuroza, masovna histerija, što je bilo u Engleskoj?

0

Psihoza je mentalni poremećaj, neuroza je blaža smetnja, a masovna histerija?

Psihoza može izazvati kaotične misli i doživljaj stvarnosti različit od realnosti. Neuroza je blaža psihička smetnja kod koje se neki simptomi javljaju iz čista mira.

Je li neka neka od ovih psihičkih smetnji bila začetak masovne histerije na koncertu u Engleskoj i kako je došlo do toga da grupa ljudi odjednom pokazuje simptome teške bolesti?

Kakav to tajanstveni duševni otrov prouzroči takve provale? Zašto dolazi do događaja kakav se zbio ljeti 1980. u jednom malom mjestu u Engleskoj.

Veliku seosku svečanost morala je uljepšati jedna jazz grupa. Vrijeme je bilo lijepo i proslava se odvijala po planu.

Odjednom je izbio kaos. Djeca su padala kao da im otkazuju udovi. Mnogi su morala povratiti.

Tužili su se na glavobolju, drhtavicu, bolove u najrazličitijim dijelovima tijela i stezanje u grlu.

Gotovo je 300 ljudi odvezeno u bolnicu, među njima i nekoliko odraslih koji su također imali iste simptome.

Ali većina se oporavila nakon nekoliko sati, bez posljedica.

Sve pojave ukazuju na klasičan primjer histerije masa: dob žrtvi, brzina kojom se epidemija raširila i brzo ozdravljenje.

Ipak nitko u početku nije došao na dijagnozu »histerija mase«. U početku su mislili na otrovanje hranom.

Neki se sladoledar neko vrijeme bojao da će ga objesiti.

Potom su seljaku u blizini prigovarali da je nepromišljeno raspršio sredstvo za uništavanje korova jer je navodno na tom polju nedugo prije toga uginuo konj.

Masovna histerija

To su samo neke od glasina koje su se širile krajem. neki su pomišljali i na hipnozu.

Bio je, dakako, optužen i virus, a kemičari su, naravno bez uspjeha, morali tražiti krivca.

Čak je bila izražena sumnja da je epidemiju izazvao neki otrovni plin; nakon toga su cijelo polje prekopali, tražeći izvor plina.

Zašto su tako nerado dijagnosticirali masovnu histeriju, premda je bilo toliko znakova koji su na nju ukazivali? Postoje dva razloga.

U prvom redu bi svaki liječnik u tom kraju, koji bi postavio takvu dijagnozu, izazvao gnjev roditelja.

Naime, za većinu roditelja to bi značilo da su njihova djeca glumila bolest ili da su poludjela – ili možda oboje.

U drugom redu, liječnici su naučili bolesti, osobito epidemije, smatrati organskim.

One su posljedica fizičkih ili kemijskih procesa pod utjecajem bakterija, virusa, dolaska otrovne materije u pluća ili u probavni sustav.

Od početka 20. stoljeća do kraja sedamdesetih godina većinu su studenata medicine učili da stvarne simptome bolesti organske prirode moraju strogo razlikovati od psihoza, neuroza i histerije.

Taj stav je pobila spoznaja o djelovanju duha i osjećaja na fizičke i kemijske procese u tijelu, posebno na hormone i enzime.

Usprkos tome, mnogi liječnici još razmišljaju u tim zastarjelim kategorijama.

Postoji, doduše, još jedan problem: »histerija« ima različita značenja.

Dok se te razlike ne saznaju, pokušaji da se objasne provale bolesti, kao u slučaju opisanu na početku, samo bi mogli stvoriti zabunu.

Provale smijeha

U općenitoj jezičnoj upotrebi značenje pojma »histerija« je sasvim jasno.

On opisuje stanje u kojemu gubimo svjesnu kontrolu nad sobom, nad svojim kretnjama i ponašanjem.

Poznat oblik histerije je napadaj bijesa kod djeteta: udara oko sebe, vrišti i plače.

Ali histerija nije uvijek asocijalna.

Kad neki čovjek histerično jeca jer je imao smrtni slučaj ili ga je napustila voljena osoba, to često djeluje mučno na osobe koje su izvan toga.

No možda kasnije shvate da je emocionalna provala osobi koja pati donijela olakšanje.

Postoji i histeričan smijeh.

Mnogi se rado sjećamo trenutaka, kad nas se sve doimalo ludo smiješnim, kad smo gotovo pukli od smijeha i kad su nam od smijeha došle suze na oči.

Histerija izazvana škakljanjem je za većinu djece veselje, sve dok odrasli ne pretjeraju u dobroj namjeri.

U medicinskom pogledu histerija ima sasvim drugačije značenje. I ovdje ulogu igra gubitak kontrole, ali sasvim druge vrste.

„Trudnoća“

Klinička definicija se svodi na to da duh pod određenim okolnostima posjeduje moć da izazove simptome koji su sasvim jednaki simptomima organskih bolesti i promjena.

Najpoznatiji oblik te histerije je lažna trudnoća.

Danas je ona rijetka, jer se suvremenim metodama i testovima može točno ustanoviti nosi li žena dijete.

Ali do sredine 20. stoljeća bile su lažne trudnoće češće. U nekim su se slučajevima održale devet mjeseci.

Nastupili su svi tipični simptomi, od mučnine, preko izostanka mjesečnice, nabreklih dojki, rasta trbuha sve do trudova.

Suvremene metode pregleda su olakšale prepoznavanje i drugih oblika histerije.

Pogled u medicinske udžbenike 19. stoljeća pokazuje da su histeriju smatrali vrlo raširenom bolešću, koju je teško dijagnosticirati.

Sir James Paget, osobni liječnik kraljice Viktorije, je svojim studentima objašnjavao razne simptome koji se javljaju kod psihoza, neuroza i drugih poremećaja:

»Postoji histerično kašljanje, histerične poteškoće u želucu i paraliza, histerični zglobovi i kralježnice…«

Prava histerija

Prema njegovoj izjavi, histerične su bolesti bile vrlo česte, zahtijevale su brižljivo liječenje.

On je savjetovao oprez, jer jedva da postoji neka obična bolest, koju pacijenti ne imitiraju, a oponašanje »je tako savršeno, da je vrlo teško postaviti dijagnozu«.

Paget je razlikovao:

  • histeriju u smislu razgovornog jezika, koju je shvaćao kao poremećeno ponašanje – kao duševni ili emocionalni slom
  • i histerije u kliničkom smislu, koju je smatrao pravom bolešću i nazivao je »neuromimesis«.

Neko vrijeme su liječnici primjenjivali taj naziv i još se uvijek pojavljuje u medicinskim rječnicima.

Nije se, nažalost, mogao probiti, pa i danas dolazi do miješanja oba oblika histerije.

To nije sasvim neopravdano, jer su oba oblika povezana, kao što je pokazala »epidemija« u engleskom selu.

S vremenom su u tom slučaju odbačena sva moguća objašnjenja kao kriva.

Ali kad su novinski reporter (i jedan psihijatar preko radija) roditeljima objasnili da se vjerojatno radilo o histeriji masa, oni su reagirali negodovanjem.

Po njihovu mišljenju djeca se nisu ponašala histerično, nije tu bilo simptoma psihoza, neuroza niti histerije.

Djeca su, smatrali su roditelji, patila od stvarnih simptoma. Jer kako bi njihovu nesvjesticu, bolove, povraćanje i stisnuto grlo mogli smatrati »histerijom« ?

Lažna zaraza

No masovna histerija obično ima upravo takav tok. Jedna osoba koja možda pati od neuroza ili psihoza razvije simptome i stvori uzorak koji drugi oponašaju.

Tezu da epidemije histerije izaziva »egzemplarni slučaj« potvrdila su istraživanja takvih slučajeva u tvornicama i radionicama u SAD-u.

Psiholozi Michael Colligan i Michael Smith iz američkog Ministarstva za zdravlje, obrazovanje i napredak sastavili su mnoge izvještaje o provalama histerije i pokazali da se odvijaju uvijek po istoj shemi.

U Engleskoj se to područje nije toliko istraživalo, ali i ondje postoje neka zanimljiva istraživanja.

Dva takva istraživačka projekta vodila je Anne Maguire i objavila rezultate u jednom časopisu 1978. godine.

Uprava poduzeća ju je zamolila da uvede mjere protiv bolesti kože, koja se širila poput epidemije i bila smatrana zaraznom.

U oba je slučaja ustanovila da prva žrtva – indeksni slučaj – zaista ima upalu kože. Ipak uzrok bolesti nije bio u vezi s poslom.

Krivi liječnici

Drugi kolege na poslu imali su iste simptome, ali nisu imali iste funkcionalne smetnje.

Nakon što je objašnjeno da ni posao ni materijali s kojima rade nisu izazvali njihovu kožnu bolest, simptomi su nestali.

Zašto tako rijetko čujemo o takvim slučajevima iako su česti? Mogući odgovor leži u činjenici da su ovamo pozvali Anne Maguire kao dermatologa.

U većini slučajeva konzultiraju se psihijatri ili klinički psiholozi.

»Istraživačka ekipa«, kažu Colligan i Smith, »sastoji se uglavnom od medicinskog vještaka, medicinske sestre ili medicinskog suradnika, liječnika i možda toksikologa.«

Tek kad nitko od njih ne nađe objašnjenje, razmišlja se o mogućnosti histerije.

Do tada je u pravilu epidemija već jenjala i uprava poduzeća želi da ispitivanje što prije završi.

»Naposljetku se završni izvještaj gurne među spise poduzeća.«

Neobjašnjivi mehanizam

Treće značenje riječi histerija je »nadosjetilna zaraza«.

Pod tim se podrazumijeva dosad neobjašnjeni mehanizam kojim se prenose simptomi (bez obzira na formu).

U tom se području još uvijek tapka u potpunoj tami i dosad je malo istraživano.

Mnoge provale histerije u školi se nisu nikada ispitale, osim ako izbiju simptomi koji navedu roditelje da podnesu tužbu.

Većinom se sumnja na jelo, sistem grijanja ili zračenje.

Ako se ne otkrije uzročnik bolesti ili začepljene cijevi, školska uprava u pravilu zataška cijelu stvar.

Škole su mjesto gdje nastaju mnoge masovne histerije.

Neke su bile brižljivo proučene i rezultati objavljeni u medicinskim ča­sopisima.

Simptomi bolesti variraju, ali neki, ako ne i svi, gotovo se posvuda javljaju:

  • omamljenost i, nesvjestica,
  • glavobolja, zimica, gluhoća, osjećaj hladnoće (ili topline),
  • svrbež, opći bolovi u mišićima, drhtanje mišića,
  • dahtanje, stisnuto grlo, mučnina i povraćanje.

Ponekad se javljaju i simptomi neuroza i psihoza, te oni koji možda najviše podsjećaju na histeriju, primjerice grčevi s drhtanjem i disocijacija (govorenje čudnim glasom ili stranim jezikom).

No ti se simptomi u pravilu vide kod malog broja žrtava.

Kao muhe

U većini slučajeva oponašanje igra vrlo važnu ulogu. Svjedoci često govore o djeci koja »padaju kao muhe«.

No kod tih oponašanja nije riječ o svjesnom postupku.

Mnoge simptome jedva da bismo mogli namjerno oponašati, primjerice stisnuto grlo, osjećaj zamrlosti u udovima, svrbež i bolove u mišićima.

Ponekad se djeca međusobno uopće ne vide.

Nalaze se u raznim zgradama škole ili čak u raznim ustanovama, kao prilikom napadaja histerije u Walesu 1956. godine, kad su se tisuće djece istovremeno rušile na tlo.

[spacer color=”264C84″ icon=”Select a Icon” text=”Povijest” style=”2″]

Postoje brojni povijesni primjeri koji se ne odnose na slučajeve ove bolesti.

Apostoli su na Duhove doživjeli tako jaku provalu histerije da su izgubili kontrolu nad udovima i posrtali kao pijani.

Kasnije je Petar morao objasniti prisutnima da ne bi mogli biti pijani tako rano ujutro.

Apostoli su »govorili stranim jezicima«.

No nema sumnje da se nisu smatrali bolesnima. Naprotiv, mislili su da je u njih došao Duh Sveti.

Nakon susreta s Isusom, to je za njih bio drugi vrhunac u životu. Taj je događaj doveo do osnivanja kršćanske crkve.

[spacer color=”264C84″ icon=”Select a Icon” text=”” style=”1″]

Podijelite članak “Psihoza ili neuroza, masovna histerija, što je bilo u Engleskoj?” prijateljima:

 

Možda će vam se svidjeti