Regresija donosi oslobađanje od problema koji nas muče godinama! – Alter Plus Portal
Alter Plus
Sve o prirodnoj medicini

Regresija donosi oslobađanje od problema koji nas muče godinama!

0

 

 

Regresija – psiholog i majstor hipnoterapije dr. Michael Newton osmislio je tehniku kojom pacijente dovodi u «nadsvijesno» stanje.

U takvom stanju oni otkrivaju što im se dogodilo u duhovnom životu nakon osjećaja fizičke smrti.

Na ovim smo stranicama već pisali o takvim “izvještajima”, a ovdje je još jedna čudesna ispovijest koju je zabilježio dr. Newton.

Ovaj slučaj povest će nas dublje u iskustvo smrti, a klijent je čovjek u šezdesetim godinama.

Nevjerojatno, ali istiniti – on opisuje okolnosti svoje smrti kao mlade žene imenom Sally! Nju su ubili Kiowa Indijanci u napadu na karavanu godine 1866.

Prošli život

Prikaz ovog slučaja počinje na južnim ravnicama Amerike, neposredno nakon što je strijela izbliza pogodila Sally u vrat.

Uvijek sam oprezan s prizorima smrti koji sadrže neku traumu iz prošlih života, jer podsvjesni um često zadržava ta iskustva.

Klijent iz ovog slučaja došao je k meni zato što je cijelog života imao problema s grlom. U takvim je slučajevima obično potrebna terapija oslobađanja i deprogramiranje.

U svim prisjećanjima na prošle živote, služim se vremenom nakon smrti za mirnu analizu situacije, i dovodim klijenta u položaj promatrača kako bih ublažio bol i emocije.

Postupak je tekao ovako, pitanja i odgovori su zabilježeni magnetofonom:

Dr. Newton: Je li vam strijela zadala jaku bol?

Pacijent: Da…, vrh mi je pokidao grlo… Umirem (klijent počinje šaptati, uhvativši se rukama za grlo.) Gušim se…, krv teče… Will (suprug) me drži…, bol…,strašno…, sada izlazim…, ionako je gotovo.

Napomena: Duše često napuštaju ljudska tijela nekoliko trenutaka prije same smrti kad tijela osjećaju veliku bol. Tko ih može kriviti? Ipak, ostaju u blizini umirućeg tijela.

Nakon što sam primijenio tehnike smirivanja, podigao sam ovog klijenta iz podsvjesne do nadsvjesne razine kako bismo prešli na duhovna sjećanja.

Dr. Newton: U redu, Sally, prihvatila si da su te ubili ti Indijanci. Hoćeš li mi, molim te, opisati točan osjećaj koji si proživjela u trenutku smrti?

Pacijent: Kao… da me… nekakva sila… gura iz tijela.

Dr. Newton: Gura te? Kamo?

Pacijent: Izbačena sam kroz vrh glave.

Dr. Newton: A što je izgurano?

Pacijent: Pa – ja!

Dr. Newton: Opiši mi što znači «ja». Kako ta stvar koja si ti izgleda dok izlazi kroz glavu?

Pacijent: (stanka) Poput… svjetlosne točke… zrači…

Dr. Newton: Kako zračiš svjetlost?

Pacijent: Iz… svoje energije. Izgledam nekako prozirno bijelo… moja duša…

Dr. Newton: I ostaje li to energetsko svjetlo isto nakon što si napustila tijelo?

Pacijent: (stanka) Čini mi se da je malo naraslo…, dok se krećem uokolo.

Dr. Newton: Ako se tvoja svjetlost širi, kako sada izgledaš?

Pacijent: Maglovita… nit… visi…

Dr. Newton: A kakav je zapravo za tebe osjećaj izlaska iz tijela?

Pacijent: Pa, kao da sam skinula kožu…, ogulila bananu. Jednostavno sam u jednom zamahu izgubila tijelo!

Dr. Newton: Je li osjećaj neugodan?

Pacijent: O, ne! Sjajno je osjećati se tako slobodno, bez boli, ali… ja sam… dezorijentirana…, nisam očekivala da ću umrijeti…

(Tuga ulazi u glas mojeg klijenta, a ja želim da još trenutak ostane usredotočen na svoju dušu, a ne na ono što se događa s njegovim tijelom).

Dr. Newton: Razumijem, Sally. U ovom trenutku, kao duša osjećaš se pomalo izgubljeno. To je normalno u situaciji kroz koju si upravo prošla.

Slušaj i odgovaraj na moja pitanja. Kažeš da si plutala. Možeš li se slobodno kretati odmah nakon smrti?

Pacijent: Čudno je…, kao da visim u zraku koji nije zrak…, nema granica…, nema gravitacije…, nemam težinu.

Dr. Newton: Misliš, čini ti se kao da si u vakuumu?

Pacijent: Da…, ništa oko mene nije čvrsto. Nema prepreka u koje bih se mogla zabiti…, plutam…

Dr. Newton: Možeš li kontrolirati svoje kretanje – kamo ideš?

Pacijent: Da… mogu donekle…, ali osjećam… povlačenje… u jarku bjelinu…, tako je sjajna!

Dr. Newton: Je li intenzitet bjeline svugdje isti?

Pacijent: Sjajniji je… dalje od mene…, malo je tamnije bijelo… sivo… u smjeru mojeg tijela… (počinje plakati) oh, moje jadno tijelo…

Još nisam spremna za odlazak. (Klijent se uvlači u naslonjač, kao da se opire nečemu.)

Dr. Newton: Sve je u redu, Sally, ja sam s tobom. Želim da se opustiš i kažeš mi vuče li te još uvijek sila koja te povukla kroz glavu u trenutku smrti i možeš li je zaustaviti?

Pacijent: (stanka) Kad sam se oslobodila tijela, osjećaj povlačenja ublažio se.

Sada, osjećam kako me nešto blago tjera…, odvlači me od tijela…, još ne želim otići…, ali nešto želi da uskoro po­đem…

Dr. Newton: Razumijem, Sally, ali pretpostavljam da si saznala da donekle imaš kontrolu. Kako bi opisala to što te odvlači?

Pacijent: Nekakva… magnetična… sila…, ali… želim ostati još malo…

Dr. Newton: Može li tvoja duša odolijevati tom osjećaju vučenja onoliko dugo koliko želiš?

Pacijent: (nastaje duga stanka, jer čini se da klijent vodi unutarnju raspravu sa samim sobom u prošlom životu koji je živio kao Sally).

Da, mogla bih kad bih stvarno htjela ostati. (Klijent počinje plakati.) O, strašno je što su ti divljaci učinili mojem tijelu.

Moja lijepa plava haljina cijela je umrljana krvlju…, moj suprug Will pokušava me držati i još se s našim prijateljima bori protiv Kiowa.

Napomena: Osnažujem sliku štita oko ovog klijenta. To je jako važan temelj postupka smirivanja.

Sallyina duša još uvijek lebdi iznad nje­zina tijela nakon što pomaknem prizor unaprijed u vremenu, do trenutka kad puške karavane otjeraju Indijance.

Dr. Newton: Sally, što tvoj suprug radi neposredno nakon napada?

Pacijent: O, dobro…, nije povrijeđen…, ali (tužno) drži moje tijelo…, plače nada mnom…, ne može učiniti više ništa za mene, ali čini se da još to ne shvaća.

Hladna sam, ali on mi drži lice u rukama… ljubi me.

Dr. Newton: A što ti radiš u ovom trenutku?

Pacijent: Nalazim se iznad Willove glave. Pokušavam ga utješiti. Želim da osjeti kako moja ljubav nije nestala…, želim da zna da me nije izgubio zauvijek i da ćemo se opet vidjeti.

Dr. Newton: Prolaze li tvoje poruke?

Pacijent: Toliko je boli, ali on… osjeća moju bit… znam to. Naši su prijatelji oko njega… i napokon nas razdvajaju…, žele posložiti kola i krenuti dalje.

Dr. Newton: A što se sada događa s vašom dušom?

Pacijent: Još se uvijek opirem tom osjećaju vučenja…, želim ostati.

Dr. Newton: Zašto?

Pacijent: Pa, znam da sam mrtva…, ali još nisam spremna napustiti Willa i… želim vidjeti kako me pokapaju.

Dr. Newton: Vidiš li ili osjećaš neki drugi duhovni entitet u svojoj blizini u ovom trenutku?

Pacijent: (stanka) Oni su u blizini… uskoro ću ih vidjeti… osjećam njihovu ljubav dok želim da Will osjeti moju…, čekaju dok ne budem spremna.

Dr. Newton: Jesi li s vremenom u stanju utješiti Willa?

Pacijent: Pokušavam se probiti u njegov um.

Dr. Newton: I jesi li uspješna u tome?

Pacijent: (stanka) Ja… pomalo… osjeća me… shvaća… ljubav…

Dr. Newton: U redu, Sally, sada ćemo se opet pokrenuti unaprijed u relativnom vremenu. Vidiš li kako tvoji prijatelji iz karavane polažu tvoje tijelo u nekakav grob?

Pacijent: (glas je samopouzdaniji) Da, pokopali su me. Vrijeme je da pođem… sada dolaze po mene… krećem se… prema sjajnijem svjetlu…


Suprotno vjerovanjima nekih ljudi, duše se uglavnom ne zanimaju mnogo za to što se događa s njihovim tijelima nakon što fizički umru.

To ne znači nemarnost prema osobnoj situaciji i ljudima koje ostavljaju za sobom na Zemlji, nego njihovo priznanje konačnosti smrti. Osjećaju želju da požure prema krasotama duhovnog svijeta.

Ne žele otići

Međutim, mnoge druge duše žele nekoliko zemaljskih dana lebdjeti oko mjesta na kojem su umrle, obično do nakon sprovoda.

Vrijeme je očito ubrzano za njih, i nekoliko zemaljskih dana može im se činiti kao nekoliko minuta.

Postoje razne motivacije za zadržavanje: Primjerice, netko tko je ubijen ili tko je neočekivano poginuo u nesreći često ne želi odmah otići.

Otkrio sam da su te duše često zbunjene ili ljutite. Sindrom zadržavanja duša osobito je čest kod smrti mladih ljudi.

Naglo odvajanje od ljudskog tijela, čak i nakon duge bolesti, ipak je šok za prosječnu dušu, i to je može učiniti neodlučnom za odlazak u trenutku smrti.

Za duše postoji i neka simbolika u normalnoj pripremi pogreba koja traje tri do pet dana.

Duše ne osjećaju morbidnu znatiželju da vide pokop svojih tijela, jer emocije u duhovnom svijetu nisu poput onih koje osjećamo ovdje na Zemlji.

No, otkrio sam da duševni entiteti cijene poštovanje koje živi rođaci i prijatelji iskazuju prema sjećanju na njihov fizički život.

Ne žele otići

Povremeno se dogodi da neki uznemireni duh ne želi napustiti Zemlju nakon fizičke smrti. Razlog je tome neki nerazriješeni problem koji snažno utječe na njegovu savjest.

U tim abnormalnim slučajevima, pomoć dolazi od strane viših, brižnih entiteta koji mogu pomoći sa svoje strane u procesu prilagodbe.

I mi imamo načina pomoći uzne­mirenim duhovima da napuste Zemlju. Valja ipak napomenuti da je enigma duhova prikazanih u knjigama i filmovima jako prenapuhana.

Kako se možemo najbolje pripremiti za svoju vlastitu smrt?

Naši životi mogu biti kratki ili dugi, zdravi ili boležljivi, ali dolazi trenutak kada se svi moramo susresti sa smrću na način koji nam je predodređen.

Ako smo oboljeli od dugotrajne smrtonosne bolesti, imamo vremena za odgovarajuću pripremu uma, kada prođu početni šok, negiranje i depresija.

Kad se iznenada suočimo sa smrću, um ubrzano prolazi kroz taj niz reakcija. Dok se bliži kraj fizičkog života, svaki čovjek ima sposobnost spojiti se s višom sviješću.

Umiranje je razdoblje u životu u kojem najlakše postajemo duhovno svjesni, kad možemo osjetiti da je naša duša povezana s vječnošću.

Tama ili svjetlost

Iako postoje umirući ljudi kojima je prihvaćanje teže od rezignacije, skrbnici koji rade s umirućima kažu da, pri kraju, gotovo svi ljudi postignu stanje mirne spremnosti na odvajanje.

Vjerujem da umiruće osobe dobivaju pristup vrhunskom znanju vječne svijesti i to se često vidi na njihovim licima.

Mnogi ljudi shvaćaju da ih čeka nešto univerzalno i da će to biti dobro.

Umirući ljudi prolaze kroz metamorfozu tijekom koje se njihove duše odvajaju od usvojenog tijela.

Ljudi povezuju smrt s gubitkom životne sile, ali istina je upravo suprotna tome.

U smrti napuštamo svoje tijelo, ali naša vječna životna energija sjedinjuje se sa silom božanske nad-duše. Smrt nije tama, nego svjetlost.

Moji klijenti kažu da su, nakon prisjećanja na iskustvo prošle smrti, toliko ispunjeni ponovno otkrivenom slobodom od zemaljskih tijela da jedva čekaju da krenu na duhovno putovanje prema mjestu mira i bliskosti.

Regresija i uvid u prošle živote – je li to laž ili istina?

Možda će vam se svidjeti