Svetište u Ilači iscjeljuje već 150 godina, a vi za to niste čuli! | | Alter Plus Portal
Alter Plus
Sve o prirodnoj medicini

Svetište u Ilači iscjeljuje već 150 godina, a vi za to niste čuli!

0

Svetište u Ilači, na istoku Slavonije, gotovo je nepoznato, a kažu da Gospa tamo liječi!

Svetište u Ilači vezano je uz čudotvorni izvor kojeg su odavno otkrili i zabilježili nevjerojatna izlječenja. U ratu je srušeno, ali danas opet okuplja ljude koji vjeruju.

Sedam godina nakon ukazanja u najpoznatijem kršćanskom svetištu Lourdesu, neobičan izvor vode pojavio se u mjestu Ilača, na putu od Vinkovaca prema Tovarniku. Ta voda ni danas ne prestaje navirati.

Kažu da je sveta ona voda koje se ne može zatrti. Ako je to istina i ako u to vjerujete, iz izvora u Ilači sigurno teče sveta voda.

Za posljednjeg rata pokušali su izvor zatrpati, ali što god bi u njega bacili, čime god bi ga prekrili, voda bi opet našla put do površine.

Usprkos takvoj postojanosti, za «Gospinu vodicu» čuo je malo tko izvan Slavonije. A zabilježenih Marijinih ukazanja i ozdravljenja bilo isto toliko kao i u drugim, mnogo mlađim svetištima.

No Slavonci su samozatajni, oni znaju da je izvor već stoljeće i pol na svojem mjestu, posjećuju ga kad im zatreba i od toga ne rade veliku predstavu.

Ako o izvoru čudotvorne vode mnogo i ne govore, to ne znači da su Slavonci nemarni.  Sve što treba znati o tom svetištu pomno je zabilježeno.

Jedne je nedjelje davne 1865. godine mještanin Petar Lazin tjerao blago na pašu kolnim putem koji je uvijek bio tvrd i suh.

No tog je dana dobar dio puta izgledao kao vodom poliven. Kad je štapom razgrnuo zemlju, odjednom je na jednom mjestu izbio mlaz vode. Bio je to izvor koji više nikad nije presušio.

Svetište u Ilači – Gospa u snu

Možda bi izvor do danas služio za natapanje zemlje i napoj blaga da istog dana mladi Đuka Ambrušević nije u snu vidio Djevicu Mariju.

Bila je obučena u bijelu i modru odjeću, imala je bijelu krunu na glavi, a na lijevoj ruci je držala Isusa.

Rekla mu je da izvor što je jučer potekao pripada njoj i naložila mu da ga ogradi, te da se tamo ne smije napajati blago. Mladić se prestrašio i odmah probudio.

Nekoliko je trenutaka budan razmišljao o prikazanju koje je imao u snu. Tada je opazio da pokraj njega stoji ona ista žena koju je vidio u snu.

Prestrašio se i zavukao pod plahtu, ali kad je malo kasnije provirio, gospa je još uvijek bila tamo. Napokon, viđenje je ipak nestalo.

Mladić je mirno usnuo, a sutra je svima pričao kakvu je zadaću dobio u snu, pa su mu dopustili da ogradi izvor.

Kada je narod saznao za čudan san mladoga Đuke Ambruševića i vidio da je izvor ograđen, nije puštao blago da se napaja na njemu.

Ljudi se dolazili s velikim poštovanjem i odmah dali izvoru ime «Gospina vodica». O svemu je bio obaviješten tadašnji tovarnički župnik Antun Matić, koji se oštro usprotivio hodočašćenju na izvor.

Svetište u Ilači – sakati, bolesni…

Ali ljudi su počeli sve više dolaziti k izvoru, a Vera Tabaković donijela je sliku Blažene Djevice Marije i ostavila je u blizini izvora. Zatim su se na izvoru počela događati neobična ozdravljenja.

Udovica Eva Petričevič iz Ilače, stara 50 godina, bila je sakata na lijevu ruku, osam mjeseci nije mogla rukom ni maknuti.

Ali kada se jednoga dana počela moliti na Vodici i vodom prati bolesnu ruku, odmah joj je krenulo na bolje i brzo je ozdravila.

Malo zatim dogodilo se drugo ozdravljenje. Stolara Ignaca Egerta, 50-godišnjeg udovca, udarila je prije 6 godina kap. Desna noga i ruka bile su mu kao drvene, te nije mogao ništa raditi.

I on je dolazio na Vodicu zazivajući Majku Božju da mu pomogne, te bolesne udove prao vodom s izvora. Za kratko vrijeme toliko se oporavio da je nastavio svoj stolarski posao.

Među najtežim bolesnicima prve godine bila je na izvoru Julijana Szabo iz Parabuća. Julijanu su dovezli na kolima.

Njezine noge su bile pune rana, koje su 17 godina curile, a da ih nije bilo moguće zaliječiti. Došla je i prala noge vodom s izvora i rane su joj zacijelile.

Jedan vinkovački postolar liječio je oči godinu dana. Napokon je došao na izvor i ozdravio.

Jedna Vinkovčanka dovela je na izvor svog petogodišnjeg sina Franju Karlića, kojemu je desno oko bilo jako bolesno.  Nekoliko je puta oprala Franjino oboljelo oko vodom s izvora. Uslijedilo je ozdravljenje.

Oči su boljele i vukovarskog lončara Jugurćića. Liječio se dosta dugo, ali bez uspjeha. Zavjetovao se Gospi Ilačkoj, isprao oči vodom s izvora i ozdravio.

U Ilaču je dolazilo sve više naroda. Hodočasnici su počeli davati darove za gradnju makar i najmanje kapelice uz izvor. Općina je čuvala darove.

Ilačani su zamolili tovarničkog župnika Matića da se zauzme kod biskupa Strossmayera kako bi Ilačani i hodočasnici mogli uz izvor postaviti kip Majke Božje.

Ovoj molbi biskup je udovoljio 17. srpnja 1865. godine i istog je ljeta uz sam izvor, na sjevernoj strani, postavljen kip Majke Božje.

Svetište u Ilači – skupna viđenja

Koncem ljeta 1865. počele su u Ilaču dolaziti i procesije iz udaljenih mjesta, iz Podgorača i Nove Gradiške, kako je zapisano u knjigama tovarničke župe.

Ozdravljenja je bilo sve više. Neki pojedinci i skupine imali su viđenja Majke Božje s djetetom Isusom na lijevoj ruci, kao što ih je u vrijeme pronalaska izvora vidio Đuka Ambrušević.

Takva su viđenja imali:

  • grkokatolkinja Rusinka iz Ruskog Kerestura u Bačkoj i njezin muž,
  • sudionici procesije iz Babine Grede, supruzi Šimo i Manda Lakić,
  • Manda Ambrušević,
  • Manda Matošević
  • i Anka Grigić iz Ilače.

Na blagdan Imena Marijina, viđenja su imali sudionici procesije iz Jarmine, Janja i Marija Mutabvdžić iz Ilače i mnogi drugi.

Poslijepodne je opet mnoštvo svijeta imalo viđenje, a zabilježeno je ime Terzije Srbljenović. Sve su te osobe ispitane pred svećenicima i istražiteljima.

Istragu je vodio tovarnički župnik Antun Matić zajedno sa svećenicima Mijom Krčmarićem iz Sota, Ivanom Mihaljevićem iz Breka i Emanuelom Đakovićem, kapelanom iz Tovarnika.

Poslije tih ozdravljenja i viđenja, tovarnički dekan dobio je nalog od biskupa da izvijesti biskupski ordinarijat u Đakovu o svim zbivanjima u Ilači.

Dekan je 18. rujna 1865. godine obavio novu istragu pred šest svjedoka pozivajući i druge svjedoke do kojih je mogao doći.

Biskupski ordinarijat nije zabranio štovanje Majke Božje Gospe Ilačke. Ni župnik se više nije protivio narodnoj pobožnosti na Vodici. Po župnikovu računu došlo je već prve godine u Ilaču oko 10.000 hodočasnika.

Svetište u Ilači – štake na zidovima

Općina je 1866. počela graditi kapelicu dugu nekoliko metara, ali brzo se uvidjelo da ova kapelica ne može zadovoljiti vjerske potrebe tolikih hodočasnika.

Zato su Ilačani 1867. godine počeli graditi današnju crkvu Gospe Ilačke. Gradnja crkve trajala je tri godine, a za to vrijeme bilo je još ozdravljenja i viđenja.

Gospinu vodicu pohodio je i otac Petar Smoljanović, franjevački gvardijan iz Iloka. Na izvoru je imao viđenje Majke Božje s djetetom Isusom na lijevoj ruci. Viđenje su istoga dana, 7. srpnja 1866. godine, imale još neke osobe.

Svi su svoje viđenje posvjedočili pred župnikom Matićem i pred svjedocima Matom Voršakom i Emanuelom Đakovićem, tovarničkim kapelanom.

Ana rođena Stajić, supruga kotarskog suca Josipa Kovaćevića, imala je viđenje 25. ožujka i 21. travnja 1867. godine, pa je pred župnikom i svjedocima dala iskaz o svom viđenju.

Gradnja crkve dovršena je ljeti 1870. godine. Kao dan blagoslova odabrana je svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije ili Velike Gospe.

Oko nove crkve i izvora podignuta je ograda 1890. godine. Nekoliko metara od izvora stajala je kuća u kojoj su bile sagrađene tri kupke za bolesnike.

Na zidovima su bile obješene štake koje su ostavili bolesnici koji su ozdravili. Na svakoj od njih bilo je napisano ime bolesnika i vrsta bolesti. Nažalost, sve je to uništeno u Prvom svjetskom ratu.

Svetište u Ilači – bosonogi

Za vrijeme Prvog svjetskog rata mnogi su se zavjetovali Gospi Ilačkoj da će svake godine pohoditi njezino proštenište.

Zato poslije rata opet oživljuje hodočašće kao u prvim godinama, a godine 1912. dobila je Ilača svoju željezničku postaju.

No usprkos željeznici, i danas iz Iloka redovito dolazi grupa hodočasnika pješice, a neki hodočaste i bosi.

Godine 1912. srušena je stara kapela, a na njenom mjestu sagrađena je današnja sakristija, pa tako današnja crkva doseže do samog izvora. U niši sakristijskog zida nalazio se onaj prvi kip koji je na izvoru postavljen 1865 god.

Glavna hodočašća Gospi Ilačkoj bila su na Spasovo, drugi dan Duhova, Petrovo, zatim na Veliku i Malu Gospu.

Grkokatolici su hodočastili sa svojim svećenicima na treći dan Duhova po julijanskom kalendaru. Već godinama, glavna su hodočašća samo na Veliku i Malu Gospu.

Grkokatolici su do Domovinskog rata imali na Veliku Gospu svetu liturgiju, uvijek u devet sati. U vrijeme Domovinskog rata svetište je teško oštećeno.

Gospina crkva je ostala bez tornja i krova, kipovi su razbijeni, vanjski oltar, nadstrešnica za hodočasnike i ograda svetišta su srušeni.

A i križni put je u potpunosti razrušen, dok je Gospin bunar onečišćen. Prva Sveta misa u Svetištu nakon toga održana je na Veliku Gospu 1997.

Ovo svetište nije najpoznatije i «najpopularnije» u Slavoniji, a u ostalim dijelovima Hrvatske jedva za njega znaju.

No mnogi upravo zbog toga dolaze od Gospe i njezine «vodice» tražiti pomoć i ozdravljenje. Postoji i Tacebook stranica na kojoj možete saznati najnovije vijesti o ovom svetištu.


Svetište u Ilači nepoznato je u Hrvatskoj pa zato podijelite ovaj tekst prijateljima koji za to nisu čuju:

Molitva grupe ljudi iscjeljuje, kažu vjernici. Jesu li u pravu?

NARUČITE FOREVER LIVING PRODUCTS ONLINE!

PRIRODNI PROIZVODI ZA VAŠE ZDRAVLJE!

 

UK USAAUSTRALIABELGIUM
CANADACZECHGREECEIRELAND
HRVATSKAMALAYSIAMEXICONETHERLANDS
NEW ZEALANDNORTHERN IRELANDPHILIPPINESPORTUGAL
SINGAPORESLOVAK REPUBLICSOUTH AFRICASPAIN

OSTVARITE DODATNI POPUST ZA SVE POSJETITELJE ALTER PLUS PORTALA

Možda će vam se svidjeti